ponedjeljak, 27.11.2017.
Kakav si trebao biti
Hei, umm... Evo i mene ovdje, na pola puta od samostalnog zivota.. Ne postoji bas neki naziv koji bi se mogao upotrijebiti za moj opis. Klinka nisam, dijete nisam. Takoder za sebe ne mogu reci niti da sam zena. Tek obicni curetak. Izgubljena? Hmm da, ta rijec bi bila dobar opis za pocetak. Izgubljena u vremenu i prostoru. Izgubljena u samoj sebi. Oduvijek sam za sebe smatrala da sam ispala iz 14 stoljeca. Uvijek mi se bilo tesko uklopiti u zivot u kojem zivim. Danas je uzasno malo sedamnaest godsnjakinja koje su zaljubljene u davnu talijansku, englesku i rusku knjizevnost. Koje su zaljubljene u Dantea i u njegov prikaz Beatice. Koje se izgube u svim prekrasnim dijelima napisanima i u rijecima koje ostave svoj trag duboko ispod koze. Mnogi osudjuju, mnogi se izruguju, ali smatram da je to samo zato sto ne razumiju. Sto nikada i nisu pokusali razumjeti. Zivimo u vijeku u kojem prave stvari gube svoj stvarni i zasluzeni smisao. Nitko se vise niti ne trudi biti dobra i ispunjena osoba. Gleda se samo kako napakostiti drugome, kako biti uspjesniji, imati sto vise novaca i uzdignuti sebe na neki zamisljeni nivo radi kojeg ce nam se drugi diviti. To je ono imat cu najnoviji i najskuplji mobitel, markiranu i skupu robu, nabacit cu na sebe 10 tona sminke i pretvarat cu se da sam nesto sto nisam. Bit cu uvijek zvijezda u drustvu sa svojim ispraznim pricama vjerojatno lazima i tracevima koje zasluzuju bit u centru paznje. To nije okolina u kojoj se ja osjecam dobro. Ne znam kako se moze itko uopce osjecati dobro. Kada sjedne na kavu s nekim i jedina zanimacija je odgovaranje na snepove i komentiranje dobivenih followa i lajkova na instagramu... Ljudi su zaboravili na koji nacin pricati jedni s drugima. Zato se skrivamo iza tih silnih ekrana. Ma... Trebalo bi se vjerojatno samo prilagoditi i pratiti taj nacin i tempo. Ali vjerujem da ima jos osoba poput mene... Kojima se tesko prilagoditi. Za svoj zivot sam oduvijek imala dobre planove. Sve se svodi na to da sam jednog dana samo htjela biti sretna osoba ziveci punim plucima. Ali ono sto nikada nisam uspjela pronaci, a sto je skriveno u najdubljem kutku mene i cuci tamo neostvareno je prava ljubav. Od malena sam zeljela romansu. Romansu o kakvim oduvijek citam u knjigama i romansu o kakvima su snimljeni milioni filmova. Htjela sam svoju ljubavnu pricu, koje ce biti vrijedna da se isprica. Svoju pricu o kojoj cu moci pisati knjige. Ali, problem je u tome sto sam htjela sretan kraj.. Koji ce se dogoditi tek kada nas smrt oboje odnese. Koji nisam dobila. Imala sam svoju romansu, imala sam svoju pricu, svoj trenutak. I bilo je stvarno. Bilo je iskreno. I znam da danas rijetko ko moze to imati. Jer takodjer ljudi su zaboravili kako se voli. Sve se svelo na seks, puko zadovoljavanje potreba bez ikakvih emocija i na to tko ce imati zgodnijek decka/djevojku. Ja sam bila sretna. I zivjela sam ljubav. Zivjela iz dana u dan. Svaki dan je dobio neki novi smisao, uz sve probleme koje imam u zivotu pronasla sam novu snagu koja me je ustajala svako jutro iz kreveta, koja mi je dala energiju da se borim, snagu radi koje sam ja pozeljela biti bolja osoba. Ali takodjer ta ista snaga je ono sto me unistilo i dovelo na dno na kojem se nalazim. Jednu stvar sam shvatila. Nisam imala vremena, a niti potrebe ispisivati brojne stranice o nama. Jednostavno sam to zivjela. Skrivena u nasem malom zajednickom balonu koji me uvijek vracao na pravi put kad pokleknem. Nije trebalo ispasti ovako. Nisam trebala zavrsiti u svom osobnom kutu pakla slomljenih i otrgnutih krila. Trebala sam ostati u Raju. Zivot nije trebao biti ovakav. Okruzen paklom droge, ludilom, neprestanim plakanjem i neizbjeznom depresijom, i krvavim oziljcima svuda po tijelu koji ce zauvijek biti podsjetnik na nesto sto nije nikada trebalo biti izgubljeno. Kakav si trebao biti? Za samo 4 mjeseca, konacno punoljetnost. Trebali smo otici zajedno. Zivjeti studentskim zivotom u nasem malom stancicu. Trebala sam se buditi pored tebe svakog jutra. Trebali smo se svakog jutra porjeckati oko toga tko kuha kavu i tko ce otici iz topline doma na jutarnje svjetlo dana po cigarete. Zajedno smo trebali izgraditi kucu i dom. Nesto samo nase. Nikada necu zaboraviti tvoje rijeci svaki put kad bi me povrijedili : "Ne placi Andjele, digni glavu, izdrzi jos malo, ja cu te maknuti od pakla." Nestalo je.. A obecao si.. Da nikada neces otici, da nikada neces odustati. Dali smo zakletvu. Sada kao dokaz toga stoje jos samo svi moji brojni citati posveceni tebi, i grafit koji si mi napisao u nasem parkicu ispred nase klupice. Ali i njega su davno ofarbali i maknuli. Jos je tamo samo se ne vidi. Jednako kao i nasa ljubav. "Sto je najtuznije voljeli su jedno drugo. Ali oboje su bili premladi da bi znali kako se voli."-Mali princ. Da, takav si trebao biti. Zauvijek sretni... Zivote pogrijesio si. Ili sam mozda ipak ja ta koja je ocekivala previse?
- 12:26 -
